Hajduk je 1980. htio da se Poljud nazove po Titu

Predsjedništvo Hajduka u svibnju 1980., neposredno nakon Titove smrti, željelo je Poljudu dati ime Stadion Tito. Telegram je u Hrvatskom državnom arhivu pronašao dokument s prijedlogom preimenovanja stadiona koji potpisuje tadašnji predsjednik kluba Ante Skataretiko. Prijedlog je na sjednici Predsjedništva Hajduka jednoglasno usvojen pet dana nakon Titove smrti, 9. svibnja 1980., te je upućen na Republičku konferenciju Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH-a)

Piše: Ivan Mlinarić

Predsjedništvo NK Hajduk, na sjednici 9. V. 1980. godine, jednoglasno je usvojilo prijedlog da se stadionu u Poljudu da sljedeći naziv: STADION TITO”, stoji u dokumentu koji smo pronašli u prostorijama Hrvatskog državnog arhiva. Novi je to detalj iz Hajdukove povijesti, dosad nepoznat javnosti.

U prijedlogu na četiri stranice u osam točaka nastoji se obrazložiti zašto bi se splitski stadion trebao nazvati po Titu, čije je ime svaki put napisano velikim tiskanim slovima. Predsjednik kluba Ante Skataretiko 4. svibnja tijekom utakmice Hajduka i Crvene Zvezde objavio je vijest o Titovoj smrti, a tada je “50 tisuća gledalaca dostojno reagiralo pjesmom Druže Tito mi Ti se kunemo i pjevanjem himne Hej Slaveni, time već predodredilo ime stadiona“. Inicijativa na kraju nije prošla, a odgovor komunističkih vlasti, barem u pisanom tragu, zasad nije pronađen.

ODGOVOR KOMUNISTA NIJE PRONAĐEN

Sam dokument napisan je uobičajenim komunističkim diskursom pa tako u prvoj točki piše: “Davanje stadionu imena druga Tita predstavlja, u prvom redu, izraz najdublje ljubavi, poštovanja i zahvalnosti NK Hajduka najvećem sinu naših naroda za sve ono što je učinio za našu socijalističku zajednicu, a posebno za NK Hajduk.” Ono što je posebno zanimljivo jest to da se s prijedlogom nije htjelo izlaziti u javnost. Naime, Vjesnik i Slobodna Dalmacija, službena glasila SSRNH-a, 11. svibnja 1980. izvještavaju o sjednici održanoj dva dana ranije, no ne spominju prijedlog preimenovanja poljudskog stadiona.

Kratka vijest donosi prijedlog, koji je predsjedništvo podnijelo na istoj sjednici, da se svakoga 4. svibnja održava memorijalna utakmica između Hajduka i Crvene zvezde. Utakmica bi se prekidala u 41. minuti i 32. sekundi, kao i ona 4. svibnja 1980., kada je na Poljudu objavljena vijest o smrti Tita te bi se minutom šutnje odavala počast preminulom šefu države. Niti daljnjim pretraživanjem Vjesnika i Slobodne Dalmacije nismo naišli na vijest o mogućem preimenovanju Poljuda, posebice nakon 26. svibnja, kada je Republička konferencija SSRNH zaprimila prijedlog. Na dvjema sjednicama, koje su održane krajem svibnja te početkom lipnja, Republička konferencija raspravlja o “aktualnoj političkoj situaciji”, kako donose spomenuti listovi.

Izvještaj iz Vjesnika iz svibnja 1980; spominje se prijedlog odigravanja memorijalne utakmice, ali ne i prijedlog preimenovanja Poljuda, podnesen na istoj sjednici

HAJDUK, SIMBOL OTPORA I PROPAGANDNO SREDSTVO KOMUNISTA

Druga točka dokumenta je najopširnija, a tiče se uloge Hajduka u Drugom svjetskom ratu. Hajduk je jedan od rijetkih klubova s područja Kraljevine Jugoslavije koji je zadržao svoje predratno ime, a time i svoju baštinu. Razlog tomu je njegovo pristupanje partizanskom pokretu, čime je klub postao simbol otpora okupatoru, ali i propagandno sredstvo Titovih komunista. Naime, uvidjevši da klub ne mogu privoliti na nastup u talijanskoj Seriji A, talijanski su fašisti, kojima je veći dio Dalmacije pripao Rimskim ugovorima u svibnju 1941., klub raspustili te godinu dana kasnije osnovali Societa Calcio Spalato.

Nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943., nova civilna vlast na području Splita, ona endehazijevska, nastojala je obnoviti djelatnost kluba. U Zagrebu je osnovan odbor za pomoć Hajduku, no većina igrača i drugih klupskih djelatnika tada pristupa ili su već dio partizanskog pokreta pod vodstvom komunista. A Titovi su komunisti, baš kao i Mussolinijeva Italija i Pavelićeva NDH, uvidjeli propagandne dobrobiti od sporta te njegov značaj. Još 1942. godine održana je prva partizanska olimpijada u Foči, a u raznim su se divizijama, odredima i brigadama održavale nogometne utakmice te atletska, plivačka, pa čak i skijaška natjecanja.

Dokument u kojem predsjednik Hajduka traži preimenovanje Poljuda u ‘Stadio Tito’

Prijedlog preimenovanja Poljuda po Titu

NAJBOLJI STRIJELAC HAJDUKA SVIH VREMENA UPRAVLJAO JE REFLEKTOROM NA ULAZU U RATNU LUKU

Pošto su na Teheranskoj konferenciji u studenom 1943. partizani priznati od strane Saveznika kao borci protiv okupatora, postavši time dio antifašističke koalicije, već nekoliko mjeseci kasnije, na otoku Visu, teritoriju pod zaštitom britanskih zračnih snaga, odigravaju se prve nogometne utakmice. Tzv. Nogometna momčad XXVI. dalmatinske divizije, za koju već nastupa dio hajdukovaca, ali i igrača Splita, susreće se s raznim savezničkim ekipama. Operativnu odluku o obnovi Hajduka donijeli su partizanski rukovodioci i članovi CK KPH, CK KPJ i ZAVNOH-a u travnju 1944. godine. U ranu zoru, 2. svibnja, nakon složene desetodnevne operacije bijega iz Splita, u kojemu je djelovala dobro ustrojena komunistička mreža, 14 igrača Hajduka partizanskim ratnim brodom Topčiderom doplovilo je na Vis.

Među njima su se našli i budući prvaci Jugoslavije iz sezone 1949./1950., Slavko Luštica te Ive Radovniković, a na otoku su već bili Jozo Matošić i najbolji Hajdukov strijelac svih vremena, njegov brat Frane, koji je u jednoj artiljerijskoj jedinici bio zadužen za upravljajnje reflektorom na ulazu u luku. Koliko je u početku Partija držala do lokalnog i hrvatskog identiteta, što je uostalom bilo u skladu s načelnim federalističkim uređenjem buduće Jugoslavije, svjedoči nekoliko sljedećih činjenica.

Osnivačka skupština kluba održana je već spomenutog 7. svibnja, na dan zaštitnika grada Splita Svetog Dujma, a klub je obnovljen pod imenom Hrvatski športski klub Hajduk. Također, na samom otvaranju skupštine zasvirala je himna Lijepa Naša. Nekoliko dana kasnije, na improviziranom igralištu pokraj aerodroma, HŠK Hajduk odigrao je svoju prvu utakmicu protiv momčadi britanske vojne jedinice Queen´s Regiment. Rezultat – 7:1 za Bijele, koji sada na svojim dresovima kao grb nose zvijezdu petokraku.

Najveće pamtit ćemo dane, slavne dane Matošića Frane, mural u Splitu

NAKNADA ZA IGRU – KILA MESA TJEDNO

U drugoj točki dokumenta stoji kako je ratna momčad Hajduka odigrala 65 utakmica na igralištima Visa, Italije, Malte, Egipta, Sirije, Palestine i Libanona te je uvijek “na dostojanstven način branila ugled Titove Jugoslavije”. Na vjeroajtno najvećoj utakmici za vrijeme Drugog svjetskog rata, Hajduk je u Bariju 23. rujna ’44., pred 50.000 gledatelja odigrao protiv reprezentacije britanske vojske koju su činili predratni engleski prvoligaški igrači i izgubio 7:2.

U ožujku 1945. Hajduk kreće na turneju po Bliskom istoku u kojoj su posjetili i izbjeglički logor u El Shattu. Tadašnji vratar Hajduka, danas preminuli Hrvoje Čulićprisjetio se 2009. tih dana: “Hajduk je mnogo pomogao našim ljudima po Mediteranu koji se nisu mogli opredijeliti. Mi smo njima objasnili situaciju i mnogi su se Splićani vratili kući. I to je bila uloga Hajduka, ne samo nogomet.”

U dokumentarnom filmu “Glava u balunu” emitiranom na HRT-u 2011. povodom Hajdukovog 100-tog rođendana, igrač Hajduka u to vrijeme, također danas preminuli Zdravko Juričko, govorio je o nekim privilegijama koji su u to doba imali nogometaši. Iako su na Visu igrači imali dnevne vojne zadatke kojie su morali ispunjavati, posvećenost treninzima i utakmicama činilo ih je povlaštenijima u odnosu na druge pripadnike partizanskog pokreta. Tako su primjerice, netom nakon rata, u vrijeme kada je vladala oskudica mesa, igrači Hajduka kao svojevrsnu naknadu za igru dobivali kilogram mesa tjedno, kazao je u spomenutom dokumentarcu Juričko.

PRITISAK NA HAJDUK DA SE PRESELI U BEOGRAD I POSTANE VOJNI KLUB?

Turneju po Bliskom istoku Hajduk je završio u listopadu, a za “zasluge u ratu i doprinos borbi naših naroda Predsjednik republike Josip Broz Tito odlikovao je Hajduka Ordenom zasluge za narod i Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem”, stoji u točki broj pet. Godinama kruže spekulacije kako je Tito tada vršio pritisak na Hajduk ne bi li se preselili u Beograd i postali vojni klub – ono što će u listopadu 1945. postati Partizan, po uzoru na Moskovski CSKA.

No, nekoliko znanstvenih radova koji se bave poviješću splitskog kluba ne spominju takvu vrst pritiska ili ponude, koju je Hajduk navodno odbio. Za takvo što ne postoji dovoljno dobar povijesni izvor ili skupštinska odluka u kojoj bi stajalo da je Hajduk odbio postati klub JNA. Moguće je da se takva mogućnost spominjala uzgredno ili u nekakvim razgovorima, no svakako ju je potrebno dodatno ispitati.

U dokumentu u kojem je prijedlog za preimenovanje Poljuda po Titu spominje se kako je Tito bio počasni pokrovitelji triju jubilarnih proslava NK Hajduka te kako je 1961. Hajduku poklonio “osobni dar” : brončana poprsja MarxaEnglesa i Lenjina, rad kipara Augustinčića. Spominju se i Titove zasluge za organizaciju Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine te njegova izjava, kako “Hajduk zaslužuje dobiti stadion poslije Mediteranskih igara”. Planovi za gradnju gradskog stadiona na Poljudu su postojali i ranije, ali je domaćinstvo Igara zasigurno ubrzalo ovaj projekt. Radovi na Poljudu završeni su neposredno prije otvaranja Igara, koje su započele u rujnu 1979. godine.

Titov obilazak gradilišta stadiona za Mediteranske igre, susret sa graditeljima i predstavnicima grada Splita 1979.

ZAŠTO PRIJEDLOG NIJE USVOJEN?

Nakon Titove smrti, diljem Jugoslavije niču spomenici, spomen-muzeji, održavaju se razne izložbe u Titovu čast, a uplaćuje se i novac u tzv. Titov fond, za školovanje mladih radnika. Međutim, niti jedan stadion ne nosi ime Tita, pa su u Hajduku to željeli promijeniti. “Velebnost stadiona u Poljudu, prema ocjeni svih stručnjaka i ljubitelja sporta, svrstava ga među najljepše sportske objekte daleko i izvan granica naše zemlje. Stoga, uz činjenicu da u Splitu nijedan sportski objekat ne nosi ime druga Tita, egzistira i spoznaja da se njegovo ime vezuje uz odgovarajući objekat općepriznate ljepote i grandioznosti.”, stoji u prijedlogu Hajduka.

Povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvoje Klasić kaže kako je pojava ovog prijedloga logičan slijed događaja, ali i korak dalje u istraživanju Titovog kulta ličnosti. “Sam odnos sportskih klubova prema Josipu Brozu Titu bio je takav kakav govori ovaj dokument, a posebno odnos Hajduka zbog uloge u Drugom svjetskom ratu. U trenutku kada umire Tito svi relevantni društveni faktori žele na neki način iskazati svoj pijetet i to dobro govori o kultu ličnosti koji je bio prisutan”, kaže Klasić.

No, zašto naposljetku ovaj prijedlog nije usvojen? “Ne možemo sa sigurnošću znati pravi razlog i možemo samo nagađati”, kaže Klasić. “Moguće je da se jednostavno nije htjelo pretjerivati i da se htjelo ekonomizirati korištenje Tita iza čijeg imena su se skrivali mnogi političari koji sami nisu mogli izgraditi autoritet. U svakom slučaju, odluka sigurno nije bila jednostrana i prošla je određene filtere poput SSRNH-a, vjerojatno i Saveza komunista i ostalih čelnih gradskih ljudi.“

IZVOR: telegram.hr




Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*