Kako se gradio Njegošev mauzolej? Spomenik težak 28 tona treba da stigne na 1660m visine

Kako se gradio Njegošev mauzolej? Spomenik težak 28 tona treba da stigne na 1660m visine

Prije 45 godina, s Jezerskog vrha odjekivale su eksplozije.

Čistio se prostor na lovćenskoj kapi tog ljeta a čudovišna dizalica vidjela se čak sa Cetinja.

Svaki put kad se dvije korpe spuste u ponor dubok tri stotine metara, na vrh ponesu po tri kubika betona. I tako danima… dok se pravio Njegošev mauzolej umjesto postojeće kapele, a pazeći da se ne ošteti patina svete planine.

Ovo neobično gradilište i danas mnogim turistima pobudi pitanja. Prenosimo vam kako je štampa ljeta 1972. izvještavala o rađanju Njegoševog spomenika, karijatida, kamenih ploča i tunela…

Stotinjak radnika radilo je na Lovćenu čak i kada su se oblaci navlačili preko vrha. To su oni tamni oblaci iz kojih začas sijevne grom i cijelu planinu zatrese kao u groznici.

A naročito posljednjih mjeseci skoro da nema dana, a da se oblaci ne navuku po nekoliko puta. Tada radnici bježe u tunel kroz koji će za desetak dana da uspne na vrh Njegošev spomenik težak 28 tona, djelo Ivana Meštrovića.

Istim putem će da se sa Cetinja izvuku i dvije mermerne karijatide od po 12 tona i hiljade tona granitnih i “bračkih” ploča za unutrašnje i spoljne zidove mauzoleja.

Ovo zaista neobično gradilište po svemu je neobično. Prije svega po tome što se cijelo nalazi na više od 1660 metara. Zatim, ni parče kamena, a tu osim kamena i nema ništa drugo, nije moglo da se otkine bez dinamita.

Odmah se postavilo pitanje – da li će snažne eksplozije da poremete strukturu vrha. Jer, u samom vrhu, pod “kapom” kako kažu Cetinjani, odigrala se najveća drama u borbi između čovjeka i stijena.

Na tome mjestu morao je da bude probijen tunel dugačak 125 metara pod nagibom od 34 stepena. A cijela masa kamena, koju je trebalo probušiti, relativno je mala.

Zašto, onda, tunel? Upravo zbog strmih stijena koje se završavaju malim platoom na vrhu. To je jedini put za izvlačenje Njegoševog spomenika, karijatida i svih kamenih ploča.

Tako je svaki neoprezan zahvat, svaka pogrešno odmjerena mina, mogao da napravi katastrofu, da se otcijepi komad od vrha i da zajedno sa ljudima poleti u provaliju iz koje nema povratka.

Ali, kao nekom čudnom igrom sreće, tunel je završen, a nije se dogodila ni najmanja nezgoda. Tek pred kraj radova, na posljednjim metrima tunela, sa desne strane vrha otvorila se provalija.

Sada razmišljaju kako da je zatvore njenim kamenjem, da se ništa ne primijeti kada mauzolej bude završen. To je ujedno i osnovni zadatak – ne oštetiti ni za milimetar patinu i boju surih Lovćenovih stijena, stvaranu hiljadama godina.

U svakom drugom slučaju, kažu Cetinjani, Lovćen bi bio kao neka “vještačka” planina. A baš to ne smije da se dogodi.

Eto, sada je završen i tunel. Probili su ga radnici Opšteg građevinskog preduzeća Titograd. Glavni kooperant – “Jugošped” iz Beograda, sada završava “normalni” kolosjek od 250 metara. Polovina njegove dužine prolazi kroz tunel.

Po njegovim šinama uskoro će krenuti najneobičniji vagon sa jedinstvenim teretom. Uz pomoć jakih motora, vagon će sa teretom krenuti naviše, milimetar po milimetar.

Uz to, u samom tunelu je krivina, da se izbjegne još veći nagib. Pravi luk poluprečnika osamdeset metara. Izgleda da tu nema ničega posebnog ni atraktivnog.

Ali kada se priđe samom vrhu, tek tada, ima šta da se vidi. Tunel je širok gotovo četiri metra. Gornji otvor se ne vidi, ne svijetli zbog one krivine. Kada se ulazi, čovjeka obuzima neki čudan osjećaj: tunel vodi naviše i noge se jedva vuku.

Interesantno je da ovaj neobični tunel, čiji kraj izlazi pravo u oblake, nije privremeno rješenje za gradilište, tek da bi se kroz njega izvukao spomenik.

Kad njime prođe sav teret na vrh, kolosjek će biti demontiran i tek tada počinje izgradnja tri stotine stepenica. To će biti jedini prilaz mauzoleju. Sa svake druge strane to bi bilo nemoguće, izuzev helikopterom.

I ona velika dizalica za beton nikada ne bi bila sastavljena na Jezerskom vrhu da u pomoć nije priskočio vojni helikopter, koji je kao džinovski orao donosio komad po komad dizalice sa Ivanovih korita na sam vrh.

Ovdje se još priča o hrabrosti “posade smjelih” iz helikoptera broj 210 iz Niša. Svaka im čast, govore radnici.

Šta bi bilo da je morao da se spusti u nekom kritičnom momentu. Gdje bi se spustio kada su ovde samo litice odsječene kao nožem. To bi bila katastrofa. Ali, piloti su radili upravo tako kao da lete iznad neke livade.

I, dok na vrhu, na platou dugačkom oko sto pedeset metara i ne širem od deset metara, razgovaramo sa Isljamom Berišom, radnikom iz Đakovice, jednim od graditelja mauzoleja, oblaci su se nagomilali i ponovo sakrili sunce.

Nismo uspjeli da napravimo ni korak, a gromovi su počeli da bodu vrhove gromobrana na staroj kapeli. Tih stotinu metara od tunela učinilo se kao kilometar. Usput, Isljam je uspio da ispriča cijelu priču: kako ga dvije godine proganjaju gromovi, a nikako da ga pogode.

Jedan mu se, kako kaže, smotao tri puta oko glave i tek tada uletio između dvije stijene.

“Zar se zaista ne plašiš da će te ubiti?”, pitao ga je Draško Bubreško. “Ne. Zašto da me ubije kad nisam ništa pogriješio.”

Isljam vjeruje u čuda ovde na vrhu gdje gromovi sjeku dalekovodne žice kao paučinu. Ljudi više nisu u stanju ni da saberu izgubljene radne časove i dane zbog oluje i prekida struje. Zbog toga dobrim dijelom kasni i izgradnja mauzoleja za cijelu godinu dana.

Kako sada izgleda, svečanost otvaranja biće tek trinaestog jula iduće godine iako će sve da bude završeno mnogo prije. Ovih dana počinju najteži radovi – transport spomenika na “kapu”. Prosto čovjek da ne povjeruje da tim uzanim i krivudavim makadamskim putem, dugačkim dvadeset i jedan kilometar, može da prođe čitava kompozicija sa teretom.

Kako li će samo da izgleda auto-voz kojim će “putovati” Njegoš. Vjerovatno će dan ili dva ranije da probaju sa praznim vozilom. Uskoro ćemo da vidimo i to čudo.

Sudeći po veličini platoa koji se priprema na Jezerskom vrhu, mauzolej će biti ogroman. Na Ivanovim koritima, četiri stotine i dvadeset metara ispod vrha, na livadama, još stoje složeni kameni blokovi od kojih većina teži po dvanaest i više tona.

U bašti Muzeja na Cetinju Njegošev spomenik još je u ogromnom drvenom sanduku. Tako će da krene na vrh. Karijatide su samo pokrivene ogromnim ciradama. Kada krenu, jedna po jedna biće položene na postolja od debelih drvenih greda. To je, otprilike, građa za mauzolej.

Građevinski, mauzolej će imati, počev od izlaza iz tunela, kameni plato dužine stotinu metara. Tek tada počinje “zgrada”.

Njene dimenzije, ovdje u oblacima, zaista su impozantne. Dugačka je 37,5 metara, visoka 10,76 a široka 15,40 metara. Iza spomenika, u sredini mauzoleja, nalaziće se velika kripta sa Njegoševim zemnim ostacima. Njima će se prilaziti između dvije karijatide.

Opet, iza mauzoleja, nastavlja se kamena pista dugačka 54 metra koja završava kamenim gumnom, upravo onakvim kao što su se na njima okupljali Crnogorci kada većaju o značajnim odlukama.

Sa gumna puca pogled na sve strane. Vidljiva je, čak, i obala Italije.

 

 

IZVOR: Antena M /  yugopapir / YouTube




Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*